PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Petrović je veoma rano, još kao učenik, a naročito kao visokoškolac, počeo da ispoljava izrazitu naklonost prema nauci. Naravno, u početku je to bilo nastojanje da na redovnim časovima stekne što bolje znanje iz gradiva koje je predstavljalo dio nastavnog programa. Pored toga, ta sklonost se ispoljavala ne samo u njegovom stalnom i naglašenom interesovanju za upoznavanje što šireg područja iz predmetâ koje je učio u školi u okviru prirodnih nauka i matematike, već i čitanjem literature, preko koje je sve dublje i svestranije ulazio u razne oblasti. Pri stalnom širenju znanja je istovremeno bio sve više podstican i motivisan, da se i samostalno upoznaje sa pojednim oblastima, koje su ga ispunjavale radošću i zadovoljstvom. Za njega, dakle, pronicanje u sve raznovrsnije i dublje tajne nauke, nije predstavljao neku nametnutu obavezu i zadavalo posebno opterećenje nego, naprotiv, otvaralo mu vidike i upućivalo ga da neprekidno produbljuje saznanja iz raznih oblasti. Brzo je uvidio da se originalnim naučnoistraživačkim radom čovjek može baviti samo ako prethodno dobro savlada znanje koje je do tada bilo ostvareno. Jasno mu je bilo, nakon sticanja najvišeg obrazovanja u svojoj otadžbini, da se samo u nekom velikom svjetskom visokobrazovnom, naučnom i kulturnom centru može pripremiti za dalji samostalni i originalni rad u okviru nauke.
Stoga je puni zamah svojih sposobnosti i mogućnosti mogao postepeno da ostvaruje kada je dospio u Pariz i tu našao izvanredno povoljne uslove za afirmaciju svojih mladalačkih ambicija. Prvi veći uspjeh je ostvario u gradu svjetlosti, prilikom izrade i odbrane svoje doktorske disertacije. Naravno, njegova doktorska teza je bila odraz prethodnog veoma intenzivnog školskog, ali i samostalnog rada. Iako je disertacija rađena pod mentorskim vođstvom njegovih profesora, treba imati u vidu da se Petrović i samostalno mnogo angažovao, ne samo na izradi tog specijalnog naučnog rada nego i na sveukupnom širenju i produbljivanju matematičkog znanja.
Petrović je, inače, veoma mlad, sa svega 31 godinu, postao najprije dopisni, a dvije godine kasnije i redovni član Srpske kraljevske akademije nauka. Već od prvog dana svoga djelovanja na mjestu profesora teorijske matematike na Filozofskom fakultetu Velike škole u Beogradu stekao je zavidnu reputaciju ne samo kao izvanredan nastavnik, već i kao naučnik čiji su rezultati postali svjetski poznati i priznati.
Petrović je primljen i za dopisnog člana Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a takođe i Češke kraljevske akademije u Pragu. Petrović nastavlja veoma živu i plodnu naučnu djelatnost, objavljuje radove ne samo iz svoje uže specijalnosti, teorijske matematike, već i pojedinih njenih primjena. Bavi se problematikom konstrukcije posebnih računarskih naprava, ali i nekim problemima iz domena fizike. Tako je, recimo, objavio raspravu o električnim oscilacijama i o tome referisao u SKA, o čemu je bila obaviještena i Pariska akademija nauka i objavila odgovarajući povoljan prikaz u Comptes rendusu. Treba, međutim, posebno naglasiti da je i prije ovih naimenovanja Petrović bio član dviju uglednih naučnih društava, član Société mathématique de France u Parizu postao je 1895, a Circolo matematico di Palermo naredne, tj. 1896. godine.
Petrović je uveo nekoliko posebnih, odnosno specijalnih funkcija koje je nazivao transcedentima. Takve njegove funkcije su se pokazale korisnim ne samo u okviru posebnog i specifičnog direktnog ispitivanja, već i kao dio jednog šireg i svestranijeg proučavanja rješenja pojedinih diferencijalnih jednačina i drugih problema. Treba uvijek imati u vidu da jedan od najznačajnijih i najvažnijih domena matematike kao ključne, osnovne i primarne egzaktne nauke, jeste da se svaki njen rezultat ili dostigniće, kasnije može korisno i efikasno primijeniti i za rješavanje nekih drugih problema iz fizike, mehanike, astronomije, hemije, tehnike ili svakodnevnog života. Pored toga, Petrović je, naročito poslednjih decenija poznat u širim matematičkom krugovima kao autor dvaju veoma značajnih teorema koje je elegantno dokazao, a koje danas predstavljaju sastavnmi dio teorije analitičkih funkcija (u oviru Košijeve i Jensenove teorije). U literaturi se često citira, ali i koristi kao osnovna nejednakost relacija koja nosi Petrovićevo ime i ima posebnu ulogu kod razmatranja pojedinih geometrijskih problema, kao i primjenu o ocjeni izvjesnih integrala.
U svom radu u okviru Srpske kraljevske akademije nauka, Mihailo Petrović je pokazao zaista veoma veliko angažovanje. Bio je ne samo redovni član nego i dio rukovodećih struktura u toj vrhunskoj naučnoj ustanovi. Međutum, nikada nije postao predsjednik te ustanove, iako je dva puta ušao u najuži izbor i umjesto da bude naimenovan za predsjednika, kako je to zahtijevalo članstvo te ustanove, državni aparat sa kraljevom kamarilom se tome suprotstavio i tako ga onemogućio da zauzme mjesto koje mu je pripadalo. (NASTAVIĆE SE)